L'ORCHESTRE À QUATRE MAINS

Georg Friedrich Händel (1685. – 1759.)
Water music, druga suita, HWV 349
Allegro - Alla hornpipe

Johann Sebastian Bach (1685. – 1750.)
Pièce d'Orgue, BWV 572

Wolfgang Amadeus Mozart (1756. – 1791.)
Eine kleine Nachtmusik, KV 525 –  Allegro

Franz Schubert ( 1797. – 1828. )
Fuga u e-molu, D. 952, op. 152

Camille Saint-Saëns (1835. – 1921.)
Danse Macabre, op. 40

Krešimir Klarić (1994.)
Improvizacija

Antonín Dvořák (1841. – 1904.)
Deveta simfonija Iz Novoga svijeta, op. 95 – Allegro con fuoco

Orgulje i simfonijski orkestar usporedno su se razvijali i rasli. Kako je orkestar dobivao sve više instrumenata i instrumentalnih grupa da bi mogao stvoriti što više različitih boja i što više zvuka, tako su orgulje postajale sve veće i kompliciranije. Izumljeni su novi registri jer je težnja za imitacijom orkestra postajala sve veća, ne samo kao hir kompozitora, nego i kao potreba s obzirom da mnogi gradovi nisu bili u mogućnosti osnovati i plaćati simfonijski orkestar. Mnogi gradovi su zato za svoje gradske vijećnice i crkve gradili velike orgulje kako bi mogle izvoditi simfonijsku glazbu. Umjesto stotinjak glazbenika, grad je na plaći držao jednog ili dva gradska orguljaša koji su velika simfonijska djela prerađivali za izvedbu na orguljama. U to se vrijeme u Franscuskoj pojavljuje pojam simfonijskih orgulja jer su orgulje postale toliko snažan instrument da su mogle izvoditi simfonijsku glazbu gotovo jednako vjerno kao i sam simfonijski orkestar. Program L’orchestre a quatre mains je fokusiran na obrade djela pisanih za orkestar, od baroka do romantizma, u izvedbi dvoje orguljaša: četiri ruke i četiri noge, odnosno dvije osobe kao jedan dirigent upravljaju mehaničkim orkestrom. Uz obrade najpoznatijih djela Händela, Mozarta, Dvořâka i Saint-Saënsa; na programu je i skladba Franza Schuberta pisana upravo za dva orguljaša. Ta je Fuga inspirirana onima kakve je skladao i veliki Bach, čiju ćemo glazbu slušati u trodjelnoj fantaziji Piece d’orgue čiji će središnji stavak (tutti orkestar) omogućiti orguljama Pulske katedrale da ozvuče svu svoju raskoš. Duboka čežnja za starim vremenima i rodnim krajem, koju je Antonin Dvořak oslikao osobito u posljednjem stavku Devete simfonije (skladane u SAD), aktualno odjekuje i u „novom normalnom“ koje živimo čeznutljivo se prisjećajući boljih i bezbrižnijih vremena. Improvizacija na orguljama - skladanje na licu mjesta, odabir glazbe u trenutku stvaranja kada orguljaš svirajući unaprijed bira ideje, stil i oblik skladbe - je vještina koja se u orguljaškom svijetu stoljećima prenosi na nove generacije. Dobra improvizacija je ona koja ima sve odlike jedne izrađene, napisane kompozicije. Improvizacija na ovom koncertu, inspirirana istarskim freskama, povezuje Saint-Säensov Danse Macabre s freskom Mrtvački ples u crkvici sv. Marije kod Berama na Škrilinah. Jedna istarska glazbena tema na koju se improvizira služi kao vezivno tkivo koje spaja različite medije – sliku i glazbu,  te različite krajeve – Francusku i Istru.

Tekst: Krešimir Klarić

Uredila: Valentina Badanjak Pintarić