Lokacije

Nakon brojnih godina istraživanja i zapuštenosti instrumenta, napokon je 2008. god. potvrđeno  da se radi o orguljama slavnog Petra Nakića (Pietro Nacchini), utemeljitelja mletačko – dalmatinske škole, iz 1735.god. Orgulje uglavnom nemaju većih preinaka, zabilježene su samo dvije restauracije u prošlim stoljećima: 1881. god. E. Kunad i 1943. god. M. Giovannini. Posljednja restauracija iz 2013. godine (Premiata Fabbrica Organi F. Zanin) vratila je instrument u stanje za potpunu uporabu. Identifikacija je bila podosta otežana jer ne postoje nikakvi natpisi i oznake (osim ''Riparazione 10. 7. 1943. XXI Mario Giovannini organaro Pisino''), no stručnom opservacijom pojedinih segmenata naš veliki zaljubljenik u orgulje i organolog, prof. Božidar Grga (1942. - 2019.) došao je do pozitivnog zaključka kojeg je potvrdio i orguljar Francesco Zanin prilikom restauracije. Stvari mogu biti još jasnije ukoliko se ovaj primjerak usporedi s preostalim primjercima iz Nakićevog opusa (npr. Nakićeve orgulje iz 1762. koje se nalaze u šibenskom samostanu sv. Frane). Instrument se nalazi na koru iznad glavnog ulaza crkve sv. Martina, iako B. Grga zamjećuje kako možda to nije bilo njegovo originalno mjesto. Vrlo jednostavno kućište ukrašeno je unikatnim visećim cvjetnim ornamentima, dok se uz lijevu i desnu stranu prospektnog otvora izdižu elegantni, uski i plitki stupovi. Centralni otvor, u obliku trijumfalnog luka, otkriva prospektne svirale (25 cijevi) i tromboncine ispod kojih je smješten jednomanualni sviraonik s tipičnim talijanskim, ovješenim pedalom malih dimenzija. Svi manubriji poredani su u jednoj okomitoj liniji s desne strane manuala. Među originalnom dispozicijom nalazila se Cornetta koja je, u nekoj od popravaka i prepravaka instrumenta kroz povijest, pretvorena u Ottavino soprani, no 2013. godine Zanin restaurira instrument vrativši Cornettu.

Opseg manuala: C- cᶟ (45 tipaka), skraćena oktava

Opseg pedala: C- gis (17 pedala), skraćena oktava

Pomagala: Tiratutti

                    Terza mano (naknadno dodana prilikom pregradnji)

                    Tamburo

                     Uccelli (ne postoje danas, u nekoj fazi nestali)

Dispozicija:

Uz Poreč, u Puli stoje jedni od najstarijih tragova kršćanstva na istarskom tlu. Na mjestu starije crkve sv. Tome (negdje u 5.st.), u vrijeme stolovanja prvog biskupa Antoniusa (510.- 547. god.) započela je izgradnja bazilike. U 9.st. postaje katedralom, ali tek 1417. spominju se orgulje (organum ingentis molis) koje je naručio biskup Biagio da Molin i postavio u desnu lađu. Iako je riječ o prvom spomenu orgulja na istarskom poluotoku, ne znamo je li ovo bio prvi instrument. Isto tako ne znamo razvoj događaja oko orgulja, jesu li možda u međuvremenu i neke nove sagrađene, sve do početka 18. st. Biskup Giuseppe Maria Bottari (1695.-1729. god.) zaslužan je za restauraciju 1704., ali i micanje oltara na sredinu prezbiterija kako bi se orgulje postavile iza, do vanjskog zida (1707.god). Orgulje koje su stajale iza prezbiterijaodstranjene su 1795. godine i postavljene nove (Gaetano Callido) na pjevalištu iznad glavnog ulaza. Nažalost, niti o njima nema više podataka, osim tragičnog završetka. Preživjevši rekviziciju i 1. svj. rat, u noći s 6. na 7. listopada 1923. godine stradale su u požaru. Katedralni krov u potpunosti je izgorio zajedno s orguljama i pjevalištem koje kasnije nije nikada bilo obnavljano. Katedrala se dugo obnavljala od štete prouzrokovane ovom katastrofom i tek je 1927. god. opet vraćena u funkciju. Na inicijativu tadašnjeg župnika, mons. Antonia Santina, 1933. god. postavljene su nove, najveće orgulje koje su ikada zasvirale u pulskoj stolnici. Vincenzo Mascioni di Cuvio postavio je tromanualne orgulje (op. 453) iza oltara i prezbiterija, na mjestu na kojem su nekada stajale stare. I ovaj instrument dijeli sličnu sudbinu kao i prethodnik. Katedrala je 1944. god. gotovo sravnjena sa zemljom u savezničkom bombardiranju krajem 2. svj. rata. Uništeno je otprilike 80% foničkog materijala orgulja i tadašnji župnik bio je prisiljen 1945. godine prodati ostatke orgulja u Ilirsku Bistricu (SLO) kako bi s tim novcem mogao krenuti i u obnovu katedrale, prvenstveno krova koji je u potpunosti srušen.

Danas u pulskoj katedrali postoji znatno ''skromniji instrument'' koji bi na nekoj drugoj poziciji (primjerice, ukoliko bi došlo do restauracije pjevališta) puno bolje došao do izražaja. Riječ je o modernom, dvomanualnom, mehaničkom instrumentu graditelja Wolfganga Eisenbartha. Inače, sagrađen je 60-ih godina u Passsau u Njemačkoj, a dopremljen u Pulu 2000. god. kao donacija, na inicijativu pulskog orguljaša i profesora, mr. art. Eduarda Kancelara. Iako sâm instrument posjeduje relativno mali broj registara (24), složena dispozicija varira raznim koloritima, od principalnih, preko flautnih registara do samih jezičnjaka što omogućuje sviranje vrlo šarolikog repertoara (od starih majstora do velikih simfonijskih djela). Također, intonacija principalnih svirala izrazito je blaga (u odnosu na oštrinu njemačkog principala) što cjelokupno daje jednu veoma zaokruženu cjelinu i izrazito topli, bogati plenum.

Što se tiče dizajna, kućište je nenametljivo i jednostavno bez istaknutih ornamenata, čime se dobro uklapa u romaničko – gotički interijer katedrale. Prospekt je podijeljen u sedam zasebnih polja, od kojih su tri položena centralno iznad sviraonika i odvojena od ostalih višim, zasebnim, pedalnim tornjevima. Dvomanualni sviraonik s pripadajućim standardnim pedalom uklopljen je u samo kućište, a manuali mogu biti zatvoreni u ormar. Manubriji su posloženi s obje strane: s lijeve za pedal i I. manual, dok s desne za II. manual. S lijeve strane, malo iznad pedala nalaze se nožne poluge za spojeve (II/I, II/PED, I/PED), a centralno veća nožna ''papučica'' koja kontrolira otvaranje i zatvaranje ''žaluzija'' (cresc. i decresc. efekt za registre II.MAN koji su zatvoreni u ormar).

Danas je ovo najveći ispravni mehanički instrument u Istri koji se može koristiti u liturgijske i koncertne svrhe. Redovito ga održava i ugađa prof. Kancelar, a značajan doprinos dao je i projekt Organum Histriae od samog postavljanja ovog instrumenta.

Opseg manuala: C - gᶟ (56 tipki)

Opseg pedala: C - f¹

Dispozicija (prema stvarnom rasporedu):

Buje, po svemu sudeći, mjesto je koje od davnih dana njeguje umjetnost, naročito onu koja je vezana uz sakralne prostore. Osim veoma značajnih umjetnina (slike, kipovi, oltari itd.) koje krase župnu crkvu sv. Servola i crkvu sv. Marije Milosrdnice, obje su značajne zbog orguljske povijesti. Zapravo obje crkve mogu se pohvaliti orguljama i plaćenim orguljašima već u 17.st. o čemu nam svjedoče spisi biskupa Tommasinija. Bujski župnik 1917. godine spominje orgulje u crkvi sv. Marije Milosrdnice:  Autore ignoto, construito dopo il 1800; 10 registri; in ottimo stato, iako postoje indikacije da to nije bio prvi instrument. Danas nažalost orgulje više ne postoje, uklonjene su za vrijeme restauratorskih radova oko 1937.god.

Iznad glavnog ulaza crkve sv. Servola nalazi se unikatno i iznimno značajno pjevalište. Riječ je o djelu majstora Osvalda Piazze, najznačajnijeg domaćeg drvorezbara iz 18.st. (Umag ili Buje?) čija suradnja s orguljarom Gaetanom Callidom omogućila mu je infiltriranje u orguljarsku umjetnost i ostvarenje svog kreativnog potencijala. U korskoj ogradi stoji epigraf:  A.D. 1791 O.P.P. ,' što korespondira s godinom nastanka velebnih orgulja. Gaetano Callido d'Este (1727.- 1813.)  najslavniji i najuspješniji učenik Petra Nakića (Roberto Lunelli u svojim radovima naziva ga famosissimo organaro veneto), 1791.god. gradi svoje najznačajnije djelo u Istri, instrument koji je danas pod zaštitom i spada među najvrijednije sačuvane iz tog razdoblja. Potvrdu o autorstvu nalazimo i u vatrenom žigu  G + C. Osim samog instrumenta koji je zbog pažljivih i senzibilnih restauracija (1943. G Bencz, 1973. P. Collon, 2001. Vegezzi - Bossi) ostao vrlo blizak originalu, veoma su zanimljive i relevantne same Callidove upute za registriranje pojedinih orguljskih komada iz tog doba. Iznad manuala, rukopisom zabilježeno, možemo iščitati: Metodo di fare le combinazioni dell'organo N. 287 del Sig. Gaetano Callido professore in Venezia. Terminato in Buje lì 21 maggio 1791.

Riječ je o jednomanualnom instrumentu, građenom u stilu venecijansko – dalmatinske škole, mehaničke trakture i rasporedom manubrija u dvije kolone s desne strane sviraonika. Tipično talijansko klasicističko, elegantno i decentno ornamentirano jedinstveno kućište djelo je samog graditelja kora, čiji jedinstven polukružni otvor s ukrasnom zavjesom otkriva prospektne, principalove svirale položene u ''piramidnom obliku s krilima''. Sviraonik se nalazi ispod samog prospekta (nažalost, nije originalan), dok je pedal oslonjen na kućište.. Postoji platno koje se povlačenjem užeta pomiče preko prospektnih svirala. Danas, ovo je jedan od rijetkih takvih instrumenata u Istri koji je u potpuno ispravnom stanju, spreman na korištenje u liturgiji i koncertne svrhe.

Opseg manuala: E/C - dᶟ (47 tipaka), skraćena oktava

Podjela manuala (Divisi bassi e soprani): cis¹/d¹

Opseg pedala: C - gis (18 pedala), skraćena oktava, posljednja pedala aktivira tamburo

Pomagala: Tiratutti, Tamburo

Dispozicija:

Prema Robertu Lunelliju, 1780. god. Gaetano Callido gradi dvoje orgulje u Pazinu, u župnoj crkvi Sv. Nikole i u crkvi franjevačkog samostana. Teza o samostanskim orguljama nikada nije potvrđena dok o povijesnim orguljama piše orguljar Vegezzi - Bossi koji je angažiran za restauraciju, no zbog lošeg stanja Callidovog instrumenta i novih potreba, izgrađen je novi instrument. Nagađanja o postojanju foničkog fundusa iz nekih prijašnjih razdoblja spominje i Božidar Grga 2004.god., no on navodi kako je Vegezzi – Bossi zatekao instrument iz razdoblja prije Petra Nakića i njegovih učenika.
Kao i velika većina orgulja (naročito onih koje nisu smatrane povijesno vrijednima) ni ove nisu mogle pobjeći odluci Austro – Ugarske Monarhije iz 1918. kada je naređeno predati zvona i orguljske svirale radi izrade oružja. Instrument je spašen od rekvizicije pred kraj 1. svj. rata zbog domišljatosti orguljaša Gherbitza i samog župnika koji su na lukav način uvjerili vlasti da je riječ o instrumentu od iznimne važnosti te s kojim na poseban način župa slavi cara. Svojim osebujnim argumentima sačuvali su neke od svirala i kućište, no tijekom bombardiranja 1943 .god. orgulje su teško oštećene. Nestručnim zahvatom 1966. god. instrument je djelomično vraćen u funkciju za potrebe liturgije, ali zahvaljujući restauraciji firme Premiata Fabbrica Organi Cav. Francesco Zanin 2013.god. ponovno je u solidnom svirnom stanju.
Prilikom prve Bossijeve ''obnove'' (1901. god.) zapravo je došlo do izgradnje novog instrumenta s korištenjem raspoloživih elemenata iz starog. Iako je talijanska orguljarska škola u 19. st. i početkom 20. st. doživljavala brojne promjene (veći instrumenti, napuštanje tradicije skraćene oktave, prihvaćanje široke palete osamstopnih registara…) osnovno načelo ''baroknog ripiena'' se njegovalo i dalje.  Izgrađen je drugi manual (kontrast prvome, baza 8' Bourdon, zatvoren u ormar sa žaluzijama) i pneumatska traktura ( na prijašnjem instrumentu postojao je samo jedan manual i mehanička traktura). Izgled kućišta i prospekta sugerira na pokušaj čuvanja tradicionalnog venecijanskog izgleda (jedinstveno kućište s otvorom za prospektne svirale). Sviraonik je izdvojen iz kućišta na način da je orguljaš okrenut leđima prema samom instrumentu, a pogled mu seže preko korske ograde prema glavnom oltaru. Registarski manubriji (povlačnice) postavljeni su u dvije kolone s lijeve i desne strane oba manuala, a u centru iznad drugog manuala nalazi se pločica:  Premiata Fabbrica Arcivescovile di Organi /fondata nel 1550. Costruiti 1078 organi dall'anno 1700 al 1900 / Cav. Carlo Vegezzi Bossi/ Torino 1901 n. 1085.
Nakon obnove s desne strane dodana je još jedna pločica: ORGULJE SU OBNOVLJENE A. D. 2013.

Opseg manuala: C- gᶟ, 56 tipaka
Opseg pedala: C- d¹, 27 pedala, kromatski
Pomagala: Prekidači za fiksne kombinacije ( 4 za I. Man i 3 za II. Man)
Spojevi (II/I, I. MAN/PED)
Superoktav (za I. man)
Tromba (ukidač jezičnjaka)
Pedal (papuča) za žaluzije

Dispozicija:

Prema Giuseppeu Radoli i tvrdnjama koje navodi u svojoj knjizi L'arte organaria in Istria, orgulje u župnoj crkvi Sv. Stjepana datiraju s kraja 18. st. i vjerojatno su dio opusa Gaetana Callida. Ne postoje nikakve vidljive oznake i natpisi koje bi potvrdili ili opovrgnuli tu tvrdnju, no na to sugerira činjenica da je pjevalište sagradio poznati istarski drvorezbar Osvaldo Piazza, vrlo čest i pouzdan Callidov suradnik. Kasnijim istraživanjima organologa i dugogodišnjeg savjetnika projekta Organum Histriae prof. Božidara Grge te pronalaskom originalnog ugovora iz 1796. god. potvrđeno je da se ipak radi o instrumentu G. Callida iz 1797. god.
Motovun ima veoma dugačku povijest orguljske umjetnosti čemu ide u prilog djelovanje Andrije Motovunjanina (Andrea Antico da Montona), najslavnijeg poznatog istarskog skladatelja i uglednog tiskara (veliki konkurent Ottavianu Petrucciju) koji je već 1517. god. izdao prvu zbirku frottola transkribiranih za orgulje pod nazivom Frottole intabulate da sonar organi, libro primo. Biskup Tommasini u 17. st. spominje kako stara crkva (prethodna, na mjestu današnje) posjeduje ''bellissimo organo'' i kako zajednica financira orguljaša.
"Noviji" instrument talijansko - dalmatinskog tipa od izuzetne povijesne vrijednosti nalazio se unutar drvenog kućišta kojeg smatramo jednim od najljepših ostvarenja drvorezbarstva iz 18. st. na ovim prostorima. Iznad polukružnog otvora i prospekta, koji je sadržavao 25 principalovih svirala te pri dnu 47 svirala jedinog jezičnog registra u manualu (tzv. Tromboncini),  nalaze se floralni ornamenti te ostala neoklasicistička obilježja. Kao i kod ostalih Callidovih instrumenata, jednomanualni sviraonik i pedal uvučeni su ispod prospekta. Manubriji (povlačnice) za registre položeni su u dvije okomite kolone s desna sviraoniku iznad kojih se nalazi ručica Tiratutti.
Nemamo konkretnih saznanja o obnovama ili ostalim intervencijama prije restauracije 2006. god., ali iznutra su vidljive razne preinake na zračnicima. Iako pločice s nazivima registara nisu bile originalne, prema ugovoru možemo pretpostaviti koja je bila prvotna Callidova dispozicija. G. Radole i B. Grga podnose izvještaje o velikoj zapuštenosti, uništenim sviralama i  razasutom materijalu po čitavom koru. Godine 2006. instrument je, uvelike zahvaljujući lobiranju projekta Organum Histriae, restaurirala tvrtka Premiata Fabbrica Organi Cav. Francesco Zanin, no zbog lošeg stanja pjevališta i planirane kompletne restauracije župne crkve Sv. Stjepana nije bilo moguće vratiti orgulje na originalno mjesto. Zbog toga instrument je postavljen na privremenu lokaciju, u kućište i akustiku kojii ne dozvoljavaju ostvarenje punog potencijala ovih većih osamstopnih orgulja. Nažalost, i danas se nalaze na istoj ''privremenoj lokaciji'', u crkvi Blažene Djevice Marije od Servita (Madonna dei Servi) iščekujući konačan ''povratak kući''.
Opseg manuala: C- dᶟ (47 tipaka), skraćena oktava
Opseg pedala: C- gis (17 pedala), skraćena oktava
Pomagala: Tiratutti, Tamburo

Dispozicija:

Župna crkva Sv. Stjepana podignuta je na mjestu starije crkve, a ova starija najvjerojatnije na temeljima antičke bazilike. Predaja kaže da su u starijoj crkvi, u 11. stojeću sahranjeni istarski markgrof Enghelbert i grofica Matilda. Postojeća crkva Sv. Stjepana građena je od 1580. do 1614., a današnji je oblik dobila tek koncem 18. stoljeća. Zbog manirističkih elemenata glavnog pročelja smatralo se kako je izgrađena prema nacrtima proslavljenog venecijanskog graditelja Andrea Palladia.*

Prekrasan kor i kućište orgulja izgradio je poznati istarski drvorezbar s kraja 18.st./ početka 19.st., Osvaldo Piazza koji je surađivao s Gaetanom Callidom, graditeljem orgulja iz Venecije. Zbog šteta nastalih uslijed djelovanja crvotočina i vremenskih neprilika, orgulje nakon restauracije nisu postavljene na originalnu poziciju već na privremenu lokaciju, u manju crkvu BDM od Servita (Madonna dei Servi). Trenutno su u tijeku procesi koji bi uskoro trebali sanirati nastale štete, a nakon toga u planu je povratak Callidovih orgulja na matično mjesto. Više o dispoziciji instrumenta pročitajte na Crkva BDM od Servita

*izvor: TZ Motovun Crkva sv. Stjepana | TZ Motovun