Orgulje u Istri
Istra, zbog svog geografskog položaja i svojevrsne izolacije, odvaja se kulturološki i tradicionalno od ostatka Hrvatske. Kroz tisućljeća osvajana je od strane mnogobrojnih velikih carstava i velesila što je značajno utjecalo na razvitak istrijanskog identiteta. Iako posjeduje autohtonu tradicijsku glazbu, fenomen istarske ljestvice i glagoljaškog pjevanja, pod utjecajem Venecije razvijala se i orguljaška baština. U razdoblju od 17. do početka 20. st. izgrađen je velik broj instrumenata venecijansko - dalmatinskog stila koji pripadaju opusu Petra Nakića i sljedbenika njegove škole. Danas ove orgulje svjedoče o glazbenom životu i liturgiji istarskog poluotoka, zbog čega se smatraju važnim spomenicima kulturnog nasljeđa.
Orgulje, instrument koji se gotovo uvijek veže uz sakralne prostore i olako shvaća isključivo kao pomoćno sredstvo prilikom obavljanja liturgije, zapravo su živi relikti iz nekih prijašnjih doba te svojevrsni vremeplovi. Dok sva ostala sredstva izražavanja (arhitektura, slikarstvo, kiparstvo…) možemo uglavnom osjetiti samo vidom (eventualno opipom) i donekle razumjeti misao renesansnog/ baroknog čovjeka, kroz zvuk orgulja imaginacija nije nužna. Ukoliko je riječ o izvornom instrumentu, tj. kvalitetno restauriranom današnja publika zbilja može čuti gotovo isto što i naši preci prije više stotina godina. Svaki graditelj orgulja ugrađuje dio vlastite osobnosti i određenim karakteristikama iznosi dašak vremena, odnosno raznoraznih okolnosti u kojima je stvarao. S obzirom na to možemo reći da su orgulje unikatna umjetnička dostignuća svakog pravog velemajstora i odraz etničko-kulturoloških prilika.
Istra zbog svojih posebnosti i burne povijesti, oduvijek je privlačila zanimanje brojnih znanstvenika i povjesničara, ali i raznoraznih umjetnika. Osim stranih interesenata ovaj mali poluotok iznjedrio je i brojne domaće velikane koji su kroz stoljeća njegovali tradiciju i čuvali istarski identitet. Danas u Istri gotovo da i ne postoji opća svijest o orguljama kao predmetima koji bi trebali biti pod najvišim stupnjem zaštite, ekvivalentno npr. zaštiti fresaka i ostalog sakralnog inventara u našim crkvama. U prošlom stoljeću, na inicijativu pojedinih entuzijasta (naročito onih koji su djelovali kroz projekt Organum Histriae), većina instrumenata popisana je te je procijenjena njihova vrijednost. Unatoč tome, gotovo svi su nedovoljno istraženi, velika većina arhivskih podataka iz prošlih stoljeća je izgubljena te su gotovo svi instrumenti (osim nekoliko izuzetaka) van upotrebe, u lošem stanju i prepušteni zubu vremena.
Nažalost, danas nemamo mnogo pisanih tragova o cjelokupnoj povijesti instrumenata na istarskom poluotoku. Ne treba sumnjati u njihovo postojanje ako se uzmu u obzir dokumentacije o postojanju hidrauličkih i pneumatskih orgulja na sjevernim granicama rimske Panonije. Nadalje, Istra je bila u sastavu rimskih provincija što povećava vjerojatnost za tendencije o širenju rimskih ideologija i kulture. Polihistor Pietro Mattia Stancovich (1771. - 1852.) u svojim istraživanjima pulskog amfiteatra navodi pronalazak ''cijevi koje podsjećaju na svirale orgulja''. S obzirom da ih nije osobno vidio nije mogao potvrditi niti opovrgnuti tezu o postojanju antičkih orgulja.
Nakon stoljeća odsustva informacija o postojanju orgulja prve uvide dobivamo iz likovne umjetnosti, tj. fresaka. U žminjskoj kapeli sv. Antuna iz 1381. srećemo prikaz portativa sa 12 pari svirala i polugama umjesto tipaka (tastature), rad nepoznatog mletačkog autora. Još jedan prikaz, u ovom slučaju pučkog istarskog slikara, nalazimo u Lindaru u kapeli sv. Katarine iz 1409.god.
Konkretnih dokaza o tipovima instrumenata ili graditeljima gotovo nema sve do 16.st., no u mnogim biskupskim izvještajima nalazimo konstatacije o ''lijepim orguljama'' i njihovoj upotrebi unutar liturgije. 1417.god. biskup Biagio da Molin naručio je orgulje za pulsku katedralu i naložio njihov smještaj u desnoj lađi. Na postojanju i ovih malobrojnih podataka možemo uglavnom zahvaliti novigradskom biskupu i znanstveniku Giacomu Tommasiniju (1595.- 1655.god.) koji je dugogodišnjim upornim prikupljanjem i analizom arhivskih podataka te u konačnici pisanjem opsežnog djela De comentari storici geografici della Provincia dell'Istria, libri otto (1641.) naveo značajna saznanja o orguljskoj umjetnosti u Istri.
Nije za očekivati pronalazak više podataka o instrumentima prije 17.i 18.st. iz razloga što je velika većina župnih arhiva nestala uslijed velikih epidemija, ratnih razaranja ili požara kao primjerice arhiv pulske Katedrale. Također, kroz povijest su brojni instrumenti netragom ''nestali'' (poput Nakićevih orgulja u Eufrazijevoj bazilici u Poreču, nestao 1914.) Nadamo se da će neka buduća istraživanja dati neka nova saznanja i dati odgovore na određena pitanja.
Istarska orguljarska tradicija se uglavnom razvijala u pravcu venecijansko – dalmatinske škole čiji je utemeljitelj Petar Nakić (Pietro Nacchini). Izuzev toga, u sv. Petru u Šumi nalazi se izuzetno vrijedan i osebujan instrument I. J. Eisla iz 18.st. Vrhunac venecijanske orguljarske tradicije čine don Petar Nakić i njegovi učenici, s posebnim naglaskom na Gaetana Callida. Osim Nakićevih učenika (F. Dacci, F. K. Križman…) brojni ostali talijanski ali i domaći majstori ostavili su svoj trag. Velika većina njih slijedila je Nakićeva dostignuća čak do sredine 20.st. ili (ukoliko je riječ o orguljarima iz prethodnih razdoblja) sjeverno - talijanski stil. Neki od njih bili su: fam. Bazzani, G. B. Piaggia, A. Barbini, G. Amigazzi, C. de Beni, P. de Corte, G. Girardi, D. Malvestio, V. Mascioni, fam. Zanin, G. Tonoli…
Uz talijanske orguljare treba spomenuti i ''domaće'' : 1381. neimenovani orguljar iz Kopra, Vincenzo da Capodistria (16.st.), Giovanni Spica di Pinguente (16.st.), Mario (Ivica) Giovannini (20.st.).
Krajem 19.st. i početkom 20.st. postavljeno je nekoliko instrumenata slovenskih graditelja (A. Škrabl, braća Zupan)
Zanimljivo je to da bez obzira na gospodarske i političke prilike u Istri, Italija je konstantno dominirala u izgradnji instrumenata sve do 1938. kada Benjamin Zanin gradi svoja dva posljednja instrumenta u Puli i Balama. Čak i nakon 2.svj.rata kada je brojno talijansko istarsko stanovništvo protjerano, naročito iz Pule, povjerenje u stručnost talijanskih majstora i restauratora nije jenjavalo. Upravo njima povjereni su neki od najvrijednijih instrumenata na obnovu, poput Nakićevih orgulja u Sv.Lovreču (restauraciju obavila tvrtka Zanin, 2013.god.) ili Callidovih u Bujama (kompletnu obnovu i rekonstrukciju obavila tvrtka Vegezzi- Bossi, 2001.god.) Nažalost, brojni instrumenti nisu bili te sreće. Prepušteni su na milost i nemilost raznim samoprozvanim orguljarima koji, osim nepovratne devastacije, izvršili su i sustavnu krađu originalnog foničkog sustava instrumenta.
Zbog pomanjkanja opće svijesti o povijesnim instrumentima, samovolje župnika i ''modnih trendova'' (želje za novim, modernijim orguljama) većina Nakićeve ostavštine danas ne postoji. U razdoblju ''Cecilijanskog pokreta'' većina takvih instrumenata izgubila je svoju funkciju pretežito zbog slabijeg interesa za izvođenje rane glazbe te nemogućnosti izvedbe romantične i moderne glazbe. Započinje masovna izgradnja tvorničkih, pneumatskih instrumenata koji uglavnom nisu bili u skladu sa graditeljskom tradicijom obalnih područja (izuzev nekih talijanskih graditelja poput obitelji Zanin). Na većini povijesnih instrumenata odrađene su raznorazne preinake, devastacije i veoma nestručni pokušaji restauracije bez trunke poštovanja originalnih obilježja koji su na kraju i doveli do neupotrebljivosti, danas nažalost neki instrumenti čak niti vizualno nemaju većih poveznica s originalom.
Unatoč tome, neki veoma vrijedni instrumenti su dospjeli u prave, stručne ruke i zahvaljujući tome danas možemo uživati u bogatstvu zvuka koji nas vodi u neka druga, prošla vremena.
Autorica teksta: Elena Roce, mag.mus.
(dipl.rad Orgulje venecijanske tradicije na istarskom poluotoku, 2019.)
