Lokacije

ŽUPNA CRKVA SV. MARTINA

Nakon brojnih godina istraživanja i zapuštenosti instrumenta, napokon je 2008. god. potvrđeno  da se radi o orguljama slavnog Petra Nakića (Pietro Nacchini), utemeljitelja mletačko – dalmatinske škole, iz 1735.god. Orgulje uglavnom nemaju većih preinaka, zabilježene su samo dvije restauracije u prošlim stoljećima: 1881. god. E. Kunad i 1943. god. M. Giovannini. Posljednja restauracija iz 2013. godine (Premiata Fabbrica Organi F. Zanin) vratila je instrument u stanje za potpunu uporabu. Identifikacija je bila podosta otežana jer ne postoje nikakvi natpisi i oznake (osim ''Riparazione 10. 7. 1943. XXI Mario Giovannini organaro Pisino''), no stručnom opservacijom pojedinih segmenata naš veliki zaljubljenik u orgulje i organolog, prof. Božidar Grga (1942. - 2019.) došao je do pozitivnog zaključka kojeg je potvrdio i orguljar Francesco Zanin prilikom restauracije. Stvari mogu biti još jasnije ukoliko se ovaj primjerak usporedi s preostalim primjercima iz Nakićevog opusa (npr. Nakićeve orgulje iz 1762. koje se nalaze u šibenskom samostanu sv. Frane). Instrument se nalazi na koru iznad glavnog ulaza crkve sv. Martina, iako B. Grga zamjećuje kako možda to nije bilo njegovo originalno mjesto. Vrlo jednostavno kućište ukrašeno je unikatnim visećim cvjetnim ornamentima, dok se uz lijevu i desnu stranu prospektnog otvora izdižu elegantni, uski i plitki stupovi. Centralni otvor, u obliku trijumfalnog luka, otkriva prospektne svirale (25 cijevi) i tromboncine ispod kojih je smješten jednomanualni sviraonik s tipičnim talijanskim, ovješenim pedalom malih dimenzija. Svi manubriji poredani su u jednoj okomitoj liniji s desne strane manuala. Među originalnom dispozicijom nalazila se Cornetta koja je, u nekoj od popravaka i prepravaka instrumenta kroz povijest, pretvorena u Ottavino soprani, no 2013. godine Zanin restaurira instrument vrativši Cornettu.

Opseg manuala: C- cᶟ (45 tipaka), skraćena oktava

Opseg pedala: C- gis (17 pedala), skraćena oktava

Pomagala: Tiratutti

                    Terza mano (naknadno dodana prilikom pregradnji)

                    Tamburo

                     Uccelli (ne postoje danas, u nekoj fazi nestali)

Dispozicija:

1. Principale Bassi

    Principale Soprani

9.. Flauto in 8va

2. Ottava

10. Cornetta

3. Quintadecima

11. Tromboncini Bassi

      Tromboncini Soprani

4. Decimanona

12. Tromboni (ped.)

5. Vigesima seconda

13. Contrabassi

6. Vigesima sesta

14. Ottava di Contrabassi

7. Vigesima nona

 

8. Voce umana

 

Sveti Lovreč | Središnja Istra - Turistička zajednica

KATEDRALA UZNESENJA MARIJINA

Uz Poreč, u Puli stoje jedni od najstarijih tragova kršćanstva na istarskom tlu. Na mjestu starije crkve sv. Tome (negdje u 5.st.), u vrijeme stolovanja prvog biskupa Antoniusa (510.- 547. god.) započela je izgradnja bazilike. U 9.st. postaje katedralom, ali tek 1417. spominju se orgulje (organum ingentis molis) koje je naručio biskup Biagio da Molin i postavio u desnu lađu. Iako je riječ o prvom spomenu orgulja na istarskom poluotoku, ne znamo je li ovo bio prvi instrument. Isto tako ne znamo razvoj događaja oko orgulja, jesu li možda u međuvremenu i neke nove sagrađene, sve do početka 18. st. Biskup Giuseppe Maria Bottari (1695.-1729. god.) zaslužan je za restauraciju 1704., ali i micanje oltara na sredinu prezbiterija kako bi se orgulje postavile iza, do vanjskog zida (1707.god). Orgulje koje su stajale iza prezbiterijaodstranjene su 1795. godine i postavljene nove (Gaetano Callido) na pjevalištu iznad glavnog ulaza. Nažalost, niti o njima nema više podataka, osim tragičnog završetka. Preživjevši rekviziciju i 1. svj. rat, u noći s 6. na 7. listopada 1923. godine stradale su u požaru. Katedralni krov u potpunosti je izgorio zajedno s orguljama i pjevalištem koje kasnije nije nikada bilo obnavljano. Katedrala se dugo obnavljala od štete prouzrokovane ovom katastrofom i tek je 1927. god. opet vraćena u funkciju. Na inicijativu tadašnjeg župnika, mons. Antonia Santina, 1933. god. postavljene su nove, najveće orgulje koje su ikada zasvirale u pulskoj stolnici. Vincenzo Mascioni di Cuvio postavio je tromanualne orgulje (op. 453) iza oltara i prezbiterija, na mjestu na kojem su nekada stajale stare. I ovaj instrument dijeli sličnu sudbinu kao i prethodnik. Katedrala je 1944. god. gotovo sravnjena sa zemljom u savezničkom bombardiranju krajem 2. svj. rata. Uništeno je otprilike 80% foničkog materijala orgulja i tadašnji župnik bio je prisiljen 1945. godine prodati ostatke orgulja u Ilirsku Bistricu (SLO) kako bi s tim novcem mogao krenuti i u obnovu katedrale, prvenstveno krova koji je u potpunosti srušen.

Danas u pulskoj katedrali postoji znatno ''skromniji instrument'' koji bi na nekoj drugoj poziciji (primjerice, ukoliko bi došlo do restauracije pjevališta) puno bolje došao do izražaja. Riječ je o modernom, dvomanualnom, mehaničkom instrumentu graditelja Wolfganga Eisenbartha. Inače, sagrađen je 60-ih godina u Passsau u Njemačkoj, a dopremljen u Pulu 2000. god. kao donacija, na inicijativu pulskog orguljaša i profesora, mr. art. Eduarda Kancelara. Iako sâm instrument posjeduje relativno mali broj registara (24), složena dispozicija varira raznim koloritima, od principalnih, preko flautnih registara do samih jezičnjaka što omogućuje sviranje vrlo šarolikog repertoara (od starih majstora do velikih simfonijskih djela). Također, intonacija principalnih svirala izrazito je blaga (u odnosu na oštrinu njemačkog principala) što cjelokupno daje jednu veoma zaokruženu cjelinu i izrazito topli, bogati plenum.

Što se tiče dizajna, kućište je nenametljivo i jednostavno bez istaknutih ornamenata, čime se dobro uklapa u romaničko – gotički interijer katedrale. Prospekt je podijeljen u sedam zasebnih polja, od kojih su tri položena centralno iznad sviraonika i odvojena od ostalih višim, zasebnim, pedalnim tornjevima. Dvomanualni sviraonik s pripadajućim standardnim pedalom uklopljen je u samo kućište, a manuali mogu biti zatvoreni u ormar. Manubriji su posloženi s obje strane: s lijeve za pedal i I. manual, dok s desne za II. manual. S lijeve strane, malo iznad pedala nalaze se nožne poluge za spojeve (II/I, II/PED, I/PED), a centralno veća nožna ''papučica'' koja kontrolira otvaranje i zatvaranje ''žaluzija'' (cresc. i decresc. efekt za registre II.MAN koji su zatvoreni u ormar).

Danas je ovo najveći ispravni mehanički instrument u Istri koji se može koristiti u liturgijske i koncertne svrhe. Redovito ga održava i ugađa prof. Kancelar, a značajan doprinos dao je i projekt Organum Histriae od samog postavljanja ovog instrumenta.

Opseg manuala: C - gᶟ (56 tipki)

Opseg pedala: C - f¹

Dispozicija (prema stvarnom rasporedu):

PEDAL

I. MAN

II. MAN

1. Untersatz 16'

6. Voce umana 8'

15. Suavial 8'

2. Gedacktbaẞ 8'

7. Corno dolce 8'

16. Holzgedackt 8'

3. Oktavbaẞ 8'

8. Rohrflöte 4'

17. Nachthorn 4'

4. Choralbaẞ 4'

9. Trompete 8'

18. Blockflöte 2'

5. Bombarde 16'

10. Bordun 16'

19. Cimbel 1'

 

11. Principal 8'

20. Spitzgamba 8'

 

12. Octave 4'

21. Harfenprinzipal 4'

 

13. Doublette 2'

22. Sesquialtera 2 2/3'

 

14. Mixtur 1 1/3'

23. Schalmay 8'

 

 

24. Clairon

 

 

25. Tremulant

Tourism Office Pula - Tourism Office Pula - Official web site

ŽUPNA CRKVA SV. SERVULA

Buje, po svemu sudeći, mjesto je koje od davnih dana njeguje umjetnost, naročito onu koja je vezana uz sakralne prostore. Osim veoma značajnih umjetnina (slike, kipovi, oltari itd.) koje krase župnu crkvu sv. Servola i crkvu sv. Marije Milosrdnice, obje su značajne zbog orguljske povijesti. Zapravo obje crkve mogu se pohvaliti orguljama i plaćenim orguljašima već u 17.st. o čemu nam svjedoče spisi biskupa Tommasinija. Bujski župnik 1917. godine spominje orgulje u crkvi sv. Marije Milosrdnice:  Autore ignoto, construito dopo il 1800; 10 registri; in ottimo stato, iako postoje indikacije da to nije bio prvi instrument. Danas nažalost orgulje više ne postoje, uklonjene su za vrijeme restauratorskih radova oko 1937.god.

Iznad glavnog ulaza crkve sv. Servola nalazi se unikatno i iznimno značajno pjevalište. Riječ je o djelu majstora Osvalda Piazze, najznačajnijeg domaćeg drvorezbara iz 18.st. (Umag ili Buje?) čija suradnja s orguljarom Gaetanom Callidom omogućila mu je infiltriranje u orguljarsku umjetnost i ostvarenje svog kreativnog potencijala. U korskoj ogradi stoji epigraf:  A.D. 1791 O.P.P. ,' što korespondira s godinom nastanka velebnih orgulja. Gaetano Callido d'Este (1727.- 1813.)  najslavniji i najuspješniji učenik Petra Nakića (Roberto Lunelli u svojim radovima naziva ga famosissimo organaro veneto), 1791.god. gradi svoje najznačajnije djelo u Istri, instrument koji je danas pod zaštitom i spada među najvrijednije sačuvane iz tog razdoblja. Potvrdu o autorstvu nalazimo i u vatrenom žigu  G + C. Osim samog instrumenta koji je zbog pažljivih i senzibilnih restauracija (1943. G Bencz, 1973. P. Collon, 2001. Vegezzi - Bossi) ostao vrlo blizak originalu, veoma su zanimljive i relevantne same Callidove upute za registriranje pojedinih orguljskih komada iz tog doba. Iznad manuala, rukopisom zabilježeno, možemo iščitati: Metodo di fare le combinazioni dell'organo N. 287 del Sig. Gaetano Callido professore in Venezia. Terminato in Buje lì 21 maggio 1791.

Riječ je o jednomanualnom instrumentu, građenom u stilu venecijansko – dalmatinske škole, mehaničke trakture i rasporedom manubrija u dvije kolone s desne strane sviraonika. Tipično talijansko klasicističko, elegantno i decentno ornamentirano jedinstveno kućište djelo je samog graditelja kora, čiji jedinstven polukružni otvor s ukrasnom zavjesom otkriva prospektne, principalove svirale položene u ''piramidnom obliku s krilima''. Sviraonik se nalazi ispod samog prospekta (nažalost, nije originalan), dok je pedal oslonjen na kućište.. Postoji platno koje se povlačenjem užeta pomiče preko prospektnih svirala. Danas, ovo je jedan od rijetkih takvih instrumenata u Istri koji je u potpuno ispravnom stanju, spreman na korištenje u liturgiji i koncertne svrhe.

Opseg manuala: E/C - dᶟ (47 tipaka), skraćena oktava

Podjela manuala (Divisi bassi e soprani): cis¹/d¹

Opseg pedala: C - gis (18 pedala), skraćena oktava, posljednja pedala aktivira tamburo

Pomagala: Tiratutti, Tamburo

Dispozicija:

1. Principale bassi

    Principale soprani

10. Voce Umana

2. Ottava

11. Flauto in VIII Bassi

      Flauto in VIII Soprani

3. Quintadecima

12. Viola Bassi (rekonstruirano)

4. Decima nona

13. Flauto in XII (rek.)

5. Vigesima seconda

14. Cornetta soprani (rek.)

6. Vigesima sesta

15. Tromboncini Bassi (rek.)

      Tromboncini Soprani (rek.)

7. Vigesima nona

16. Tromboni 8 (rek.)

8. Trigesima terza

 

8. Trigesima sesta

 

9. Contrabassi ed Ottave

 

Buje, Istra - Turistički vodič za Buje | ColoursofIstria.com

 

Autorica teksta: Elena Roce, mag.mus.

 (dipl.rad Orgulje venecijanske tradicije na istarskom poluotoku, 2019.)